11 svi Emilija
Moj život bio je klasičan život tipične tinejdžerke od sedamnaest godina. Jedina obaveza bila je škola, a ostatak dana provodila bi u društvu sa prijateljicama, u raznim šetnjama, išla na razna okupljanja, zabavljala se, smijala.
Sve do jednoga dana kada je MS pokucala na moja vrata i odlučila da sam ja ta u kojoj će boraviti.
Prije toga, nikada nisam čula za takvu bolest niti sam znala što to ona znači. Bila sam potpuno zdrava i nikada nisam mislila da će se meni nešto loše dogoditi. Međutim, na težak način shvatila sam da sudbinu ponekad ne biramo sami i da se sa izazovima koji nas pogode moramo naučiti boriti, ma kakva god ona bila.
Škola mi je postala horor, teško sam hodala, teško sam pamtila, imala česte vrtoglavice, gubila sam koncentraciju. Nikada nisam bila petaš i škola me nije posebno interesirala, ali kad sam se razbolila shvatila sam koliko sam olako uzimala stvari, počela sam se truditi ali uzaludno. Sada kada želim biti bolja, moje tijelo to ne dopušta. Prisjećam se prvog učenja nakon bolnice, još uvijek se nisam osjećala dobro, no silno sam željela ići u školu i pokazati svoje znanje jer sam postala svjesna svojih mogućnosti. Barem sam mislila da ja još uvijek imam mogućnosti, ali nisam imala. Uzela sam Hrvatski jezik i počela iščitavati gradivo. Pročitala bih prvu rečenicu i krenula je ponavljati nebi li ju zapamtila. No to se nije dogodilo.
Sjedila sam tri sata čitajući iznova i iznova i nisam mogla vjerovati što se događa.
Moj mozak nije mogao upamtiti jednu prostu rečenicu. Sjećam se koliko sam plakala i bila ljuta na MS.
Danas, nakon sedam godina borbe ja nisam ljuta.
Studentica sam Ekonomskog fakulteta, na jesen ulazim u završnu godinu studija.
Naučila sam kako vladati sa MS, prihvatila sam da ne mogu kao drugi studenti učiti kao kampanjac i imati neprospavane noći.
Sasvim sam u redu s time što ne stignem sve na vrijeme. Što meni treba duže i što sam umorna i u pet popodne i u devet navečer. Prihvaćam situaciju kakva god da je i postupam joj s mirom.
Živim zaista predivnim životom danas. Na život gledam sa toliko zahvalnosti.
Znaš ono kada se probudiš i budeš zahvalan što hodaš, dišeš, vidiš, čuješ.
Samo zato što imam MS to ne znači da moram biti u strahu što ako se sutra probudim i…
No moram priznati da je MS ta koja me naučila da budem jaka, da budem sama sebi podrška, da se odmaknem od straha i život počnem živjeti u ljubavi i zahvalnosti.
Da cijenim svoje zdravlje i da postanem odgovorna osoba za sebe. Na MS znam gledati kao blagoslov jer me naučila da moram misliti na sebe i što god da se desi postupati s mirom inače će doći i kazniti me. Pozitivan način života je jedini način života koji MS dozvoljava.