19 svi IK
Ona slutnja… onaj svima poznat osjećaj da nešto nije u redu, upravo tako je započeo moj susret s bolesti. Imala sam šesnaest godina kada su je pojavili trnci u abdomenu. Sam osjećaj trnaca u tom dijelu tijela bio je dovoljno čudan sam po sebi, a panika je nastupila kad su krenuli širiti na noge a zatim i na ruke. Požalila sam se roditeljima koji su me odveli liječnici opće prakse, ali obzirom da nisam ni izgledala bolesno nitko se nije previše uzbuđivao. Liječnica me uputila na daljnje kontrolne preglede specijalistima i na vađenje krvi. Kako su krvni nalazi kao i svi kontrolni pregledi bili u redu, krenule su dijagnoze „zaljubljenosti“ i „ne ide joj se u školu“ a moja majka je već bila umorna od hodanja po bolnici s kćeri kojoj na oko nije ništa. Što su liječnici i nalazi više upućivali na „ništa“ to je osjećaj straha u meni rastao. Kako objasniti nekom da znaš da si bolestan? Kako objasniti osjećaj da nemaš osjećaja u tijelu?
Sve se promijenilo s proslavom Nove godine 1999. Ujutro na prvi dan nove godine kad sam se probudila odjednom sam vidjela sve dvostruko, bila neopisivo umorna i ravnoteža mi je bila toliko loša da nisam mogla hodati bez pridržavanja. Moji ukućani su se zezali da sam se sigurno napila i da odem odspavati. Međutim kako je to stanje nije prolazilo danima, otac me odveo liječnici. Čim me liječnica vidjela uputila nas je na hitni prijem u bolnicu. I tad je sve započelo. Od one strašne pretpostavke da im je dijete možda uzelo nedozvoljenu supstancu na proslavi ili da mi je netko nešto stavio u piće, bili su bombardirani s nečim još gorim – bolest.
Liječnici na hitnoj su me pregledavali…prvo jedan, zatim dva, zatim tri…a za to vrijeme u mojoj glavi je zvonilo samo jedno – konačno mi netko vjeruje! Provela sam skoro dva mjeseca u splitskoj bolnici na pretragama svih vrsta, a zatim još mjesec u Zagrebu dok konačno nisam dobila dijagnozu MS-a. Svi moj problemi: dvoslike, trnci u cijelom tijelu, pareza lica, odsustvo – okusa, njuha, ravnoteže, opća slabost imali su svoj naziv, no ne i rješenje. Zbog straha i brige za mene te po savijetu liječnika moji roditelji su skrivali dijagnozu i njeno značenje od mene. Međutim kako skriti nešto što piše na vašem bolničkom krevetu, na bolničkim papirima i na usnama ljudi koji imaju istu dijagnozu. Ovi zadnji u svojoj nemoći i boli zločesto vam požele dobrodošlicu i objave kako ste na putu da vam bude jednako loše kao njima ako ne i gore. Imati samo 16 godina i biti suočen sa slikom trajnog invaliditeta i iz dananašnje perspektive, gotovo 20 godina nakon, je nešto što me istodobno ispuni osjećajem bijesa i nemoći. Još onda sam odabrala ignorirati pretpostvake i crne prognoze liječnika i okoline, kako bi barem prividno umirila svoje najbliže ali i sebe. Završila sam gimnaziju s odličnim uspjehom iako sam većinu drugog, trećeg i četvrtog razreda bila odsutna iz škole i uspjeh sam postigla polaganjem razrednih ispita. Upisala sam i fakultet, te završila isti iako su savjeti bili da je možda bolje otići u mirovinu jer raditi sigurno neću pa čemu trošiti vrijeme i energiju. Položila sam i stručni ispit, mada većina mojih kolega nije jer frustrirani sustavom nisu pronašli mjesto stažiranja. Provela i 4 godine na radu u inozemstvu, mada je doktorica na medicini rada bila nesklona izdati mi dozvolu jer joj je bila neprihvatljiva moja drskost da s dijagnozom MS-a pomišljam da radim, da hodam, da mislim, da vidim, da živim životom mlade i zdrave osobe.
U šali za mene moja sestra kaže kako sam ona koja „odskače“. Odskačem od zdravih jer nisam zdrava, odskačem od bolesnih jer nisam dovoljno bolesna. Ne uklapam se niti jedan od ta dva svijeta.
I nije mi stalo jer imam svoj svijet…
Živjeti s multiplom sklerozom više od pola života me oplemenilo i učinilo ustrajnom u naumu da život ne prolazi pored mene. Oplemenilo me utoliko što sam danas zahvalna za svaki dio svog tijela, za svaki pokret koje ono proizvede, za svako osjetilo kojim smo darovani, cijenim vrijeme i ljude oko sebe. Ne trošim energiju na frustracije u onom što ne mogu promijeniti već je ulažem u kvalitetu svog života.