19 svi Ivana
Nikad ne odustaj. Kraj ne postoji, postoji samo novi početak.
Zovem se Ivana, imam 36 godina. Dijagnoza MS-a mi je potvrđena 2016. godine, nakon 2 godine tegoba i “lažnih” dijagnoza išijasa i cervikobrahijalnog sindroma.
Tome je prethodila dijagnoza autizma za mog sina.
Imala sam užasne grčeve, najprije u rukama, naizmjenice, pa u nogama. Prepalo me sve to, jer nikada nisam ništa slično doživjela, niti vidjela, da netko ima nešto slično. Tada o multipli nisam ništa znala. Jednostavno sam čekala da prođe, misleći da je nešto prolazno. Sa vremenom, moje tegobe su postajale nepodnošljive i kad sam odlučila otići doktoru, onda znate da je “kap prelila čašu”. To se desilo kada sam sina, koji ima autizam, vodila u vrtić. Izašli smo iz auta, ispred vrtića, a ja sam legla na cestu, jednostavno me bacilo, jer me cijela desna strana tijela “uhvatila”, imala sam jake grčeve. Nisam mogla kontrolirati motoriku (voljna, automatska i refleksna kretnja tijela). Pravo sam otišla na hitni neurološki prijem, jer sam već sumnjala na MS, znate da svi mi googlamo simptome, imali MS ili ne.
Tek nakon 2 godine, dobila sam dijagnozu multiple skleroze. Još uvijek čekam terapiju, iako moram priznati da me strah nuspojava lijeka, koje nisu nimalo ugodne.
Od tada, nisam imala grčeve, ali sam imala puno manjih tegoba, poput parestezije (ono kada osjetite mrave), ataksiju (loša ravnoteža i teturanje), tremor ruku (moj rukopis je prešao u švrakopis), vrtoglavice, kognitivne poremećaje (nemogućnost pravilnog izgovaranja riječi, smetnja koncentracije), distezije (gubitak osjeta boli, topline).
Smatram da sam promijenila svoj život, na bolje, od uspostavljanja dijagnoze. Dobro, možda ne odmah, ali ubrzo poslije. Prije sam se puno više brinula o svemu (živcirala), bila na oprezu za sve živo. Odavno to nije slučaj kod mene.