Ivana

08 svi Ivana

Eto odlučila sam i sa vama podjeliti moj put sa bolesti. Prije 23. godine sam legla zdrava na večer u krevet, a ujutro nisam mogla ustati iz njega.Šok, suze,nemamo pojma što se događa. Dok smo malo smirile, otišle smo taksijem na hitnu i tamo su me ostavili dobrih mjesec dana. Ponovno suze i nevjerica.Dok sam sve pretrage obavila i prebačaj u drugu bolnicu, jer nisu bili sigurni u dijagnozu,dugi dani, moji roditelji nisu imali pojma kakva je to bolest, ja još manje sa 20 god. I tako postepeno je bilo bolje, vraćam se na posao i u svoj život. Ponovilo se još dva puta, ponovno lijeva polovica tijela pa i desna…

Bolnica, kortikosteroidi…mirovanje, trnci po tijelu. I onda mirovanje dugih 14 god. I opet strah od svega, jedino što sam znala što mi je. Ponovno mirovanje, sve polako, toplice, rehabilitacija… I krenula sam u neke nove avanture, zbor u crkvi koji slušam jako dugo, konačno mogu djecu ostaviti kod kuće i priključiti se društvu uz “Creda”. To mi je otvorilo jako puno prijateljstva, druženja iskrenog, blizinu Boga, pomoći u našoj župnoj zajednici, razgovori sa župnikom  sa kojim je cijela moja obitelj postala iskreni prijatelj. Kako sam bila još uvijek na bolovanju, predložili su mi da vodim Facebook stranicu župe i zahvalna sam na tome, još uvijek je uređujem.

U međuvremenu sam dobila lijek koji usporava MS i hvala Bogu već 4.godine živim bez bilo kakvih novih ispada,simptoma bolesti. Vratila sam se na posao, ali na 4 sata, vidim da mi to odgovara, odem ujutro na posao do 13 sati sam kod kuće, stignem sve i oko djece, muža i u kući.

Bila sam u vezi sa svojim sadašnjim suprugom, cijelo vrijeme je bio uz mene, mada sam i sama mislila da će otići, ali evo nas i danas zajedno, upravo smo obilježili 20 godina braka u kojem sam radila dva sina,  Luku 16. godina i Mateja 14 godina, usprkos Grofici i onoj tezi “ti to ne možeš”.

Mi možemo sve, samo ako želimo. Sa ovom bolesti sam izgubila zdravlje, ja sam “invalid”, spadam u rizičnu skupinu ljudi, ali sam dobila jako puno samopouzdanja, ranije ne bi sigurno ovako otvoreno razgovarala o bolesti, sebi, Bogu i svemu što mi je On dao. Zato osmijeh i bez straha naprijed.

Ovo je ukratko, mislim da bi mogla cijeli roman napisati, dosta toga sam ispustila iz nabrajanja što i kako se sve odvijalo, ono najbitnije sam navela.

Hvala na pruženoj prilici da pokažem da nije sve izgubljeno sa dijagnozom MS-a.