Psihičko zdravlje

Natrag

Psihičko zdravlje

Psihološki aspekti MS-a

Stres i njegov utjecaj na bolest multiplu sklerozu

Multipla skleroza je kronična autoimuna bolest središnjeg živčanog sustava kod koje dolazi do demijelinizacije.   Multipla  skleroza kao i brojne ljudske bolesti (alergije, artritis, ulkus, astma)  vezana je uz nefunkcioniranje imunološkog sustava. Pri poremećaju autoimunog sustava, limfociti (bijele krvne stanice) proizvode antitijela koje napadaju vlastite stanice i tkiva tijela kao da su strana supstanca. Točan uzrok većini autoimunih bolesti nije dobro istražen, iako se poremećaj ponekad pojavljuje kao rezultat virusne ili bakteriološke infekcije. Nastanak i razvoj bolesti su pod utjecajem velikog broja genetskih, okolinskih, psiholoških faktora.  Točan uzrok nije poznat,  ali se zna da je stres  sigurno jedan od pokretača. Medikamentozno liječenje autoimune bolesti generalno uključuje sprezanje imunološkog odgovora, obično kroz upotrebu steroida. Iz perspektive psihologije, one su često rezultat interakcije uma i tijela.

Simptomi se mogu promatrati kao oblik komunikacije između tijela i  psihe, koji se obično odnosi na neravnotežu ili nekongruentnost u sustavu osobe. Ako je komunikacija prepoznata i ako je odgovoreno na pravi način pokrenut će se proces izlječenja  prirodnim putem. Fizički simptom (kao npr. bol, tumor, loš imunološki sustav itd.) može biti komunikacija o nečemu «mehaničkom» kao loša prehrana i navike vježbanja. Može biti komunikacija o nečemu poput potrebe za promjenom u osobnoj okolini, odnosima, razini stresa ili reflektira neku vrstu «duhovne» krize. Polazeći od pretpostavljene mogućnosti da nalaženje višeg smisla kroz duhovnost dovesti do promjene na svim neurološkim razinama (prema Dilts, 1990)(od razine identiteta, vrijednosnog sustava i sustava uvjerenja do razine ponašanja).

Povijesni rascjep između uma i tijela (Rene Descartes, 17 stoljeće) imao je značajne posljedice za svijet u kojem živimo, a koje su dosegle svoj vrhunac u kulturi dvadesetog stoljeća koja se zasniva na mehanicističkom shvaćanju stvarnosti. Jedna od najvećih žrtava ovog rascijepa je upravo medicina, u kojoj je holistički pristup izgubio svoje važno mjesto na uštrb redukcionističkog shvaćanja čovjeka kao stroja.   Međutim, u posljednjih dvadesetak godina holistički pristup  se na velika vrata vraća u medicinu zahvaljujući velikom broju studija koje nedvojbeno dokazuju njegov pozitivan učinak na ljudsko zdravlje.

2001 godine obrađeno je preko 1200 istraživačkih studija i 400 znanstvenih pregleda vezanih za utjecaj mentalnog zdravlja na fizičko zdravlje. U kliničkim tretmanima  danas se opet potiče holistički pristup, koji polazi sa stajališta  da je za cjelokupno razumijevanje zdravlja i bolesti potrebno ne samo proučavati ljude kao pojedince, već i kao kompleksne sustave koji jesu u trajnoj interakciji sa svojom socijalnom i fizikalnom okolinom (Lipowski, 1977).

Čovjek nikada nije potpuno bolestan niti je ikada potpuno zdrav. Tjelesni simptomi često su znak da je tijelo dugo vremena izvan balansa i da je potrebno što prije poduzeti potrebne mjere kako bi se vratilo u balans, a kada je u prevelikom disbalansu nužno je potrebna pomoć i za tijelo i um.

Posljedice prevelikog i dugotrajnog disbalansa su tjelesni simptomi i tegobe koje umanjuju sposobnosti, onemogućujući nastavak istog stila života. To čini oboljelog frustriranim i tjeskobnim te on najčešće tek tada traži stručnu pomoć.  Nakon ne rijetko dugotrajnih pregleda osobi se priopćuje dijagnoza. Jedan dio oboljelih počne kriviti sebe za svoju bolest. Tada oni počnu borbu protiv bolesti i osjećaja bespomoćnosti. Odluka nekih da prebace kompletnu odgovornost na sebe za svoju bolest i da ne traže pomoć ili prebaciti kompletnu odgovornost na medicinu kao profesiju i pasivno čekati na idealni lijek je jednako nekorisno. Oboljeli se najčešće identificiraju s dijagnozom te je doživljavaju kao “etiketu” ili čak “stigmu”. Kronično oboljeli često prihvate identitet «pacijenta» (npr. Ja sam multiplikaš). Doživljaj sebe kao bolesne osobe otežava i na dubokoj razini sabotira ozdravljenje. Kritika i krivica na razini identiteta vodi depresiji što oslabljuje duh i  imunološki sustav. Kako se doživljavamo utječe na imunološki sustav. Osoba mijenja sliku koju ima o sebi, doživljava se kao žrtva što često podržava i okolina. Najčešće ni ona niti bližnji  nemaju informacije o nastanku, razvoju i načinu življenja s tom bolesti. Zbog toga oboljeli i bližnji traže informacije iz razne literature, časopisa, interneta itd. čime se upoznaju sa svim mogućim posljedicama te bolesti.  Najgore su teški invaliditet i smrt. Fokus na najgore izaziva katastrofično mišljenje, strahove, predrasude. Tako sama dijagnoza često nosi težinu samoostvarivog proročanstva. Osoba očekuje najgori ishod – štake, kolica, smrt, što općenito nije slučaj u razvoju multiple skleroze. Uvjerenja i vrijednosti imaju presudan utjecaj na zdravlje odnosno razvoj bolesti, osiguravaju motivaciju i dozvolu koja podržava ili inhibira sposobnosti, usmjeravaju  ponašanje osobe,  određuju kako vidimo sebe i druge, kako reagiramo, kakvo značenje dajemo našem iskustvu.

Osoba je često u potrazi za idealnim, svemoćnim lijekom i ne vjeruje da si ikako drugačije može pomoći. Njena ograničavajuća uvjerenja  zbog toga inhibiraju akcije, filtriraju informacije i savjete stručnjaka.

Upravo osjećaj bezvrijednosti,  bespomoćnosti i beznadnosti dovode do tjeskobe i depresije što ima za posljedicu slabljenje imunološkog sustava odnosno daljnji razvoj bolesti. Na bolest se može gledati kao gubitak ili prijetnju, neki je izbjegavaju ili potiskuju, no jedini koristan odnos prema bolesti je gledati ju kao izazov. Često se oboljeli fokusiraju isključivo na negativnosti okrivljavajući sebe ili druge za svoju situaciju izmjenjujući ulogu žrtve i progonitelja, te na taj način skupljaju osjećaj krivnje i nemoći. Osoba pokušava promijeniti sve oko sebe, postavljajući prevelike zahtjeve prema sebi i drugima. To predstavlja stalni zatvoreni krug optuživanja i samookrivljavanja. Premalo ljubavi i pažnje prema sebi, pretjerana potreba za savršenstvom i kontrolom sebe i drugih, nosi sa sobom stalna razočarenja i patnju što smanjuje imunitet i još više pogoršava bolest.

Liječenje uključuje interakciju koja stimulira prirodne procese oporavka i regeneracije u tijelu, umu i duši.

Liječenje počinje s vjerom u izlječenje.  S vjerom i najgrublja metoda ili alat mogu producirati izlječenje, bez nje i najsofisticiranija metoda ili alat mogu obmanuti. Vjera u izlječenje je najbolje izražena u odnosu liječnika i obitelji prema oboljelom i bolesti. Dubina i intenzitet potrebnog odnosa poticati će ili susprezati proces  izlječenja. Oboljeli najčešće već u startu zbog predrasuda i često krivog odnosa liječnika, gubi motivaciju i vjeru u izlječenje pa tako znatno umanjuje efekt farmakološke terapije. Gubitak vjere stvara osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti i osoba zauzima pasivan stav i neminovan ishod.

Dugo se pretpostavlja da je stres jedan od mogućih uzročnika ali i podržavajućih faktora u progresiji MS-a, no do danas istraživanja to nisu do kraja dokazala.

Još 1868 kao dio prvog kliničkog opisa MS-a, Charoct je napisao da bi briga i tuga mogli biti povezani sa razvojem bolesti. Postiji čitav niz istraživanja koja potvrđuju povezanost stresnih životnih događaja i MS-a. Na kraju većina  pacijenata sama izjavljuje da je stres jedan od glavnih faktora koji pogoršava njihovo stanje i to potkrepljuje niz israživanja:

Istraživanja povezanosti MS-a i stresa

  • MS je kontinuirani izvor stresa koji utjeće na imunološki sustav koji opet utječe na daljnji razvoj MS-a
  • Okolinski i psihološki stresori mogu imati snažan utjecaj na relapse i remisije MS-a
  • 49% oboljelih od MS-a sa relapsirajuće-remitentnim MS-om ili sekundarno-progresivnim  MS-om
  • bilježili su svaki mjesec kroz godinu svoju procjenu percepcije stresa, depresije, i anksioznosti.
  • Također svaki mjesec su snimali MRI mozga. Istražitelji su utvrdili da su oni oboljeli koji su prijavili visok stupanj stresa tendirali imati više lezija detektiranih MRI-om devet mjeseci kasnije.
  • Stres na poslu i ratni stres statistički značajno su povezani sa napadima MS-a

Što je stres?

Postoji mnogo definicija stresa, najopćenitija je da je stres unutarnje stanje (tjelesna i psihološka reakcija) koje nastaje kada neki događaj procijenimo opasnom ili prijeteću za sebe ili nama važne ljude i stvari. Stanje stresa je ono što doživljavate kada vjerujete da nemate načina i sposobnosti da se uspješno nosite s događajima koje smatrate prijetećima za svoju dobrobit ili koji od vas traže ulaganje posebnih psiho-fizičkih napora. Takva situacija se naziva stresna situacija. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako procjenjujete svoju ugroženost u određenoj situaciji, kao i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosite. Bez napetosti i opterećenja, dakle bez stresa, život je nemoguć tako da je stres neotuđiva sastavnica života.

TIPOVI STRESA

Postoji nekoliko tipova stresa koji se po trajanju i učestalosti dijele na:

a) Akutni stres – najčešći oblik koji proizlazi iz pritisaka i zahtjeva iz neposredne prošlosti, aktualnih zahtjeva okoline te pritisaka i očekivanja od skore budućnosti. Rezultira fiziološkom reakcijom „borbe ili bijega“ kada se tijelo dovodi u stanje uzbune i pripravnosti da reaguje ili se adaptira na iznenadnu promjenu i opasnost.

b) Epizodni akutni stres – nastaje među osobama koje često proživljavaju akutne stresne situacije, čiji su životi tako nesređeni da se ne znaju organizovati između vlastitih ciljeva i mogućnosti .

c) Kronični stres – izloženost stresnim i iscrpljujućim situacijama tokom dužeg razdoblja, naročito na poslu ili obiteljskoj okolini. Često je povezan s lošim socioekonomskim statusom, društvenom izolacijom, nemogućnošću kontroliranja i utjecanja na događaje, padom samopouzdanja, suicidalnim mislima •

d) Postraumatski stresni poremećaj – PTSP – nastaje u situacijama izloženosti ekstremnom akutnom stresu koji reverberira godinama s permanentnom repeticijom traumatskih iskustava – stresor perzistira unutar organizma

Može li stres biti dobar?

Svaki stres ne dovodi do naru­šavanja zdravlja i razvoja bolesti. Postoje dobri i loši stresovi. Dobri stresovi su sol i začin života. Bez određene količine stresa ne možemo biti zdravi, ne možemo se razvi­jati. Ta količina je za svakog čovjeka drugačija, tako da svatko mora odrediti svoje granice.od posebne je važnosti da li reakcija na stres vodi ka boljoj prilagodbi organizma ili pak u pogrešnu pri­lagodbu  i bolest. U oba slučaja dolazi do promjena u mozgu, ponašanju i tjelesnim funkcijama. Drugim riječima, stres sam po sebi nije ni dobar ni loš. Kada stres ima negativne posljedice, govorimo o distresu, dok pozitivni stres ili eustres sa sobom nosi pozitivna uzbuđenja i omogućuje rast i razvoj kroz prilagodbu na nove zahtjeve i uvjete okoline. Bez napetosti i opterećenja, dakle bez stresa, život je nemoguć! Važno je vodi li Vaša reakcija na stres boljoj prilagodbi organizma ili pak u pogrešnu prilagodbu i bolest.

Za tijelo nema razlike između „dobrog” i „lošeg” stresa, u  oba slučaja dolazi do promjena u mozgu, ponašanju i tjelesnim funkcijama.

KOJI SU OPĆENITI IZVORI STRESA?

Nastanak i razvoj bolesti pod utjecajem su velikog broja faktora – individualnih, psiholoških, socijalnih, fizičkih i duhovnih.

Izvori stresa su općenito životne situacije koje predstavljaju značajnu promjenu i zahtijevaju prilagodbu (smrt supruţnika, razvod, bolest, zatvorska kazna, vjenčanje, odlazak u mirovinu, …) Izvori stresa se nazivaju stresori ili stresni podražaji i oni su svaki tjelesni, psihički, socijalni i fizikalni poticaj koji Vas dovodi u stanje stresa.

Stresori se najčešće mogu podijeliti na:
Fizičke stresore – izloženost prirodnim nepogodama i katastrofama, jakoj buci, toplini ili    hladnoći, prometne nezgode, dim cigarete, visoki ili niski atmosferski tlak….

Psihološke stresore – prevelika i nerealna očekivanja koja nisu u skladu s mogućnostima,
frustracija, briga, loši međuljudski odnosi, konflikti na poslu, obitelji, okolini, neuspjeh, pretjerano iscrpljivanje tijela, preuzimanje odgovornosti za tuđa raspoloženja i akcije, briga oko stvari nad kojima nemamo kontrolu, unutarnji sukob…

Biološki stresori – bolestiprehlade, infekcije kože, sve promjene u tijelu

Socijalni stresori – ratovi, ekonomske krize, društvene promjene, …

Najveća prijetnja su stresori koji su: nepredvidivi, nekontrolabilni, nepoželjni. Važno je reći da i imaginarni strahovi ili brige izazivaju stvarni stres, za naš mozak nema razlike je li nešto zamišljate ili realno doživljavate

Prema Lazarusu, postoji nekoliko osnovnih situacija koje izazivaju najaće stresove:

  • nesigurnost glede fizičkog opstanka
  • nesigurnost oko održavanja vlastitog identiteta
  • opasnost od poremećaja ciljeva i vrijednosti važnih za pojedinca
  • nesigurnost glede nemogućnosti kontrole vlastite okolina
  • nepodnošljiva bol
  • gubitak voljene osobe

Glavni uzrok stresa je nedovoljna pripremljenost pojedinaca, stoga je nužno iskustvo i vještina uspješnog sučeljavanja sa stresnom situacijom.

Pitanje koje si treba postaviti je na što možemo utjecati i kako? Robert Dilts je razvio koncept nazvan «neurološke razine» koje predstavljaju koristan način razmišljanja o različitim razinama kontrole i utjecaja u području zdravlja.

Zdravlje utječe na svaku razinu, kao i što svaka razina utječe na zdravlje. Na zdravlje utječe okolina, ponašanje, misli, uvjerenja, vrijednosti, identitet i duhovnost.

Autor: Prof. psihihologije i psihoterapeut Boris Blažnić

Izvor: Vodič za život s multiplom sklerozom

Međusobno osnaživanje osoba oboljelih od multiple skleroze

 

Život je dobar i s MS-om

Webinar “Život je dobar i sa MS-om” u kojem savjete na koji način poboljšati svoj život daje profesor psihologije i psihoterapeut Boris Blažinić.